Kada je na početku sezone 1919/20 zvanično osnovana Opera kao samostalni sektor Narodnog pozorišta u Beogradu, dirigent Stanislav Binički postavljen za njenog prvog direktora, uprkos nedostatku izvođačkih snaga, već 11. februara 1920. održana je premijera opere, Madam Baterflaj Đ. Pučinija. Posle angažovanja ruskih umetnika-emigranata i prvih naših školovanih pevača, u godinama između dva svetska rata, naša prestonička Opera bila je uglavnom u stalnom repertoarskom, izvođačkom i muzičkom usponu, nastojeći da se izvođenjima Salome R. Štrausa, Borisa Godunova M. Musorgskog, Četiri grubijana E. Volf–Ferarija, Seviljskog bereberina Đ. Rosinija i drugih svojih odličnih predstava što brže približi operskim teatrima Evrope, koji su do tada već prešli razvojni put dug više od dva veka. Drugi svetski rat je umnogome onemogućio uspešan rad Opere Narodnog pozorišta u Beogradu, pored ostalog i zbog toga što je u nemačkom i savezničkom bombardovanju Beograda, zgrada kod Spomenika bila delimično srušena, a fundus dekora, kostima i rekvizite u potpunosti uništen. Ipak, zahvaljujući dirigentu Oskaru Danonu, prvom posleratnom direktoru Opere, i neviđenom entuzijazmu svih izvođača, u uslovima kada je Narodno pozorište bilo još uvek bez stakala na prozorima, bez grejanja i kada su se dekor i kostimi pravili čak i od padobranskog platna, već 17. februara 1945. održana je premijera Evgenija Onjegina P. Čajkovskog, a do završetka sezone 1944/45. izvedene su i premijere Pajaca R. Leonkavala, Boema, Toske i Madam Baterflaj Đ. Pučinija i Smetanine Prodane neveste. Posleratni „zlatni period“ Opere počeo je 1954 godine njenim veoma uspešnim koncertnim izvođenjem opere Boris Godunov u Bazelu (31. mart), Cirihu (2. april) i Ženevi (3. april) i vrlo kvalitetnim snimanjem za gramofonsku kompaniju DECCA, sedam kapitalnih operskih dela ruskih kompozitora 19 veka (Boris Godunov, Hovanščina, Evgenije Onjegin, Pikova dama, Knez Igor, Ivan Susanjin i Sneguročka). Posle 15 godina trajanja i 138 evropskih prezentacija na „beogradski način“ (Klarandon) muzičko-scenskih tumačenja 14 opera iz svetske i 3 iz jugoslovenske baštine „zlatni period“ Opere je završen 27. i 28. septembra 1969. godine izvanrednim predstavama Mazepe P. I. Čajkovskog na sceni pozorišta Theater des Westens u zapadnom Berlinu. Svetska štampa je u to vreme sa velikim interesovanjem pratila svih 36 gostovanja operskog ansambla u najpoznatijim evropskim operskim centrima (Milano, Beč, Rim, Pariz, Berlin, Venecija, Madrid...) i na najznačajnijim muzičkim festivalima (Firenca, Edinburg, Vizbaden, Lozana, Atina...) a najeminentniji muzički kritičari isticali su uigranost i lepotu njegovog skupnog nastupanja, izuzetne solističke kreacije, zvučnu nadmoćnost hora, atraktivnost igre baletskog ansambla i profesionalno sviranje orkestra. Po njihovom mišljenju Opera Narodnog pozorišta je tih godina uspela da stane uz one operske teatre u Evropi koji su već imali izgrađen sopstveni izvođački stil i izrazitu muzičko-scensku fizionomiju i dala je vredan repertoarski, izvođački i muzički doprinos svetskoj operskoj produkciji, zbog čega se razdoblje 1954–1969 godine s pravom označava kao izvođački zenit srpske operske umetnosti i kulture.
Srbija ima malo ustanova kulture poput Opere Narodnog pozorišta u Beogradu koja u kontinuitetu traje čitav jedan vek i koja je svih tih godina uspešno uspostavljala mostove koji su nas spajali sa kulturama svih naroda sveta.
Prvaci Opere, Hor i Orkestar Narodnog pozorišta u Beogradu podsećaju na ovaj izuzetno značajan jubilej u srpskoj kulturi i u istoriji našeg nacionalnog teatra i poručuju da će u novom milenijumu nastojati da nastave stazama slave svojih velikih prethodnika koji su utrli put našoj Operi: Bahrije Nuri-Hadžić, Milorada Jovanovića, Žarka Cvejića, Stanoja Jankovića, Melanije Bugarinović, Miroslava Čangalovića, Biserke Cvejić, Radmile Bakočević, Brede Kalef, Milke Stojanović, Đurđevke Čakarević, Dušana Popovića, Aleksandra Marinkovića, Nikole Mitića, Zvonimira Krnetića, Radmile Smiljanić, Živana Saramandića, Krešimira Baranovića, Oskara Danona, Dušana Miladinovića, Bogdana Babića, Borislava Pašćana i drugih velikana naše operske scene.